Atilla
Registrovani član
- Registracija
- 18-12-2015
- Poruke
- 145
- Reakcije
- 23
- Lokacija
- Spol
Mnogi je mješaju s patkom gogoljicom. Duga je 41-43 cm. Raspon krila joj je 25 cm. Tijelo je čokoladnosmeđe boje. Vrat joj je jako dugačak, a glava šiljasta i i dugačka. Mužjak ima ružičast kljun, glavu i vrat, a ženka blijedoružičastu glavu i vrat s blijeđim kljunom. Krila su smeđe i zelene boje, obrubljena bijelom bojom. Noge su dugačke, a boja im je smeđa do crvenkastocrna. Ženke i mladi su blijeđi od mužjaka.
Ružičastoglava patka gnijezdi se u nizinskim močvarama i barama. Najčešće pliva na površini vode, rijetko zaroni, ali na manje dubine. Jako je društvena ptica, često se nalazi u grupama od 30 ili više jedinki.
Prehrana se uglavnom sastoji od rakova, mekušaca i vodenih biljaka koje uzima okrenuta naopako.
Sezona parenja je od aprila do maja. Gnijezdo grade na 500 metara udaljenosti od najbliže vode. Gnijezdo se sastoji od suhe trave i malo perja. Gotovo je kružnog oblika, s 23 cm promjera, duboko između 10 i 12.5 cm. Gradi se u područjima guste vegetacije. U gnijezdu se nalazi 5-10 kuglastih jaja sivobijele boje, dimenzija 45.9 x 42 mm. Pretpostavlja se da inkubacija traje dva mjeseca. Ružičastoglava patka doseže starost oko 12 godina
Rod Rhodonessa prvobitno je napravljen samo za ovu vrstu. Jean Delacour i Ernst Mayr u ispravljanju klasifikacije porodice pataka smatrali su nenormalnim to što je ružičastoglava patka smještena među prave patke, zbog toga što ima drukčiji oblik pete, nalazi hranu na površini vode, i još nekih odrednica njenog ponašanja. Također, tu je bitna karakteristika i gotovo okrugli oblik jaja. Ova ptica na sebi nema metalnih boja na sekundarnom perju, što je karakteristično za prave patke. Sve to dovelo je do odvajanja ove vrste u poseban rod.
Istraživanja su utvrdila da je ružičastoglava patka srodna patki gogoljici, pa su te vrste smještene u isti rod.
Ova patka nekad je obitavala u istočnoj Indiji, Bangladešu i sjevernom Mijanmaru, ali je danas vjerovatno izumrla. Prema C. M. Inglisu zadnji put je viđena je u junu 1935., a prema izvještajima iz Indije, ranih 1960-ih. Sidney Dillon Ripley smatra da je izumrla 1950. Najvjerojatniji razlog ugroženja ili izumiranja je nestanak staništa. Smatra se da su tome doprinijeli lovci u kolonijalna vremena. Bila je privlačna za lov zbog svog neobičnog perja, te su je mnogi koristili kao ukrasnu pticu. Zadnji primjerci u zatočeništvu bili su u kavezima Jeana Théodorea Delacoura u Francuskoj i Foxwarren Parku u Engleskoj. Jedine fotografije zabilježio je 1925. David Seth-Smith.
Ptice su navodno viđene u Mijanmaru 2006. ali bez čvrstih dokaza, tako da je neki već smatraju izumrlom, jer zadnji čvrsti dokaz o postojanju vrste je bio početkom 1960-tih. (Wikipedia, Ptice.info)