Zanimljivi intervjui, izjave, kratki citati...

fra Petar Jeleč o "količini zloće i gluposti koju širi Nino Raspudić"
fBkr1cO.png
Demantirati sve neistine i besmislice koje iz tjedna u tjedan piše i o njima govori Nino Raspudić uzaludan je posao i čovjek zaista mora dobro paziti da količina zloće i gluposti koju Raspudić širi oko sebe ne zahvati i onoga tko čita njegove tekstove. Zato spadam među one koji uopće ne čitaju njegove uratke, posebno nakon onih besmislica o fra Anđelu Zvizdoviću kao izdajniku i o mrskim i opakim bosanskim franjevcima -„daidžama“ koji su izdali Hrvate i katolike.

JPasRvj.png
No jučer sam napravio iznimku kada me jedna prijateljica upozorila na kolumnu Nine Raspudića koja je osvanula u Dodikovim „Nezavisnim novinama“ (a gdje će drugo?), a nosi naslov „Hoće li se papi Franji u BiH najviše obradovati Srbi“? U njoj je Raspudić pokazao svoj uobičajeni i dozlaboga dosadni i predvidljivi arsenal besmislica o Sarajevu i Bošnjacima koji bi, prema dubokim „filozofovim“ uvidima mogli bojkotirati papin dolazak. No Raspudić ide i dalje u svojem „razmišljanju“ te smatra kako bi papin posjet mogli „bojkotirati i Hrvati jer ih poglavar Katoličke crkve zaobilazi već treći put kao da su radioaktivni“. Raspudić, kao čovjek duboke empatije, ima osjećaja za patnje Hrvata jer smatra kako oni, citiram, „pokazuju zbunjenost jer poglavar Katoličke crkve već treći put dolazi u BiH, a da neće nogom kročiti među katolike tamo gdje oni doista žive.

Razumljivo je da papa dolazi u Sarajevo kao glavni grad države, ali nije samorazumljivo to da dolazi samo u Sarajevo“. Kao „vrsni“ profesor i „istraživač“, Raspudić je napravio i anketu među katolicima od Orašja, srednje Bosne do Hercegovine i došao do „epohalnih“ zaključaka kako se „s razlogom bune oni koji kažu da nemaju namjeru kao ovce sjesti u tisuću autobusa od Orašja, preko srednje Bosne do Hercegovine i voziti se do Sarajeva kako bi dva sata mahali zastavicama i glumili u predstavi multietničnost glavnog grada, a onda, nakon papinog odlaska, opet u autobus i natrag kući. Neki idu toliko daleko pa tvrde da bi posjetiti 2015. samo Sarajevo bilo kao da je 1990. tadašnji papa došao u Beograd i pozvao katolike Jugoslavije da lijepo dođu tamo na misu“.

NUzFyT0.png
Nakon čitanja ovakvih besmislica čovjek se zaista upita ima li granica ljudskoj zloći, iskrivljivanju činjenica, zluradosti, širenju mržnje i netrpeljivosti. Raspudić papi Franji, jednom od najvećih papa u povijesti Katoličke crkve, s visoka dijeli lekcije zato što dolazi u Sarajevo, a ne u gradove koje mu „filozof“ odredi. Usput spominje i Kreševo i stari samostan do kojeg je Raspudiću stalo koliko i do lanjskoga snijega. Zaista je više nego sramotno od Vatikanskog protokola i samoga pape Franje što se nisu konzultirali o svojem putu s gremijem kojeg bi činili Nino Raspudić, Ivo Lučić, Dragan Čović i Milorad Dodik pa da ga oni odvedu, npr. u Grude na grob „blaženog“ Mate Bobana koji je zacijelo jedan od najzaslužnijih ljudi što Hrvati danas uživaju tolika ekonomska i ljudska prava na čitavom teritoriju Bosne i Hercegovine. Nije isključeno da su prste u svemu ovome, preko američke ambasade, imale mrske „daidže“ koje su svojim vezama u Vatikanu papu Franju krivo informirali i podgovorili da opet zaobiđe nikad prežaljenu i na svu sreću davno upokojenu Herceg-Bosnu, taj svjetionik ljudskih prava i sloboda, te ponovno dođe u „mrsko“ Sarajevo u kojem se, kako ne trepnuvši slaga Raspudić, „broj svećenika opasno približava broju katoličkih vjernika“?

Ovaj ćušpajz od teksta završava „genijalnim“ zaključkom kako bi se papinu dolasku, za razliku od „proturski raspoloženih Bošnjaka“ i Hrvata, zapravo najviše mogli obradovati Srbi. Nema dalje! Iz ovog teksta se vrlo lako može vidjeti da nam je „radioaktivni“ Nino vrlo razočaran i prilično ljut na „daidžu“ papu Franju koji bi se izgleda mogao vrlo lako naći u društvu s fra Anđelom Zvizdovićem. Raspudić ovom svojom kolumnom, koja kao da je izašla iz kuhinje Smiljka Šagolja iz ratnih dana, zapravo poziva Hrvate katolike i Bošnjake da bojkotiraju dolazak pape Franje u Sarajevo. Na svu sreću, utjecaj Nine Raspudića na događanja u našem društvu i Crkvi jednak je utjecaju San Marina na svjetsku ekonomiju, što će se sasvim jasno pokazati i 6. lipnja 2015. Dragi papa Franjo, dobro nam došao u Sarajevo, glavni grad naše zajedničke domovine Bosne i Hercegovine. A ovi „radioaktivni“ filozofi neka ostanu kod kuće, jer skupa je bolan karta do Sarajeva. (Depo, Ptice.info)
 
Ovog sam čovjeka uvijek cijenio.

Svaka čast fra Petre!
 
Jeleč je jednostavno istinski vjernik, čovjek koji voli ljude i zdravo razmišlja.
 
Damjan Pavlica: Zašto volim Bosnu (Peščanik.net, 01.03.2012.)
nziWXV2.png
Bosnu volim prvenstveno zbog uporedog postojanja njenih različitih tradicija. Decenijama uoči posljednjeg krvavog rata, ljudi u Bosni i Hercegovini su najnormalnije živjeli zajedno. Trenutno stanje u Bosni i Hercegovini, gdje je celokupna ljudska situacija uslovljena etno-religijskom pripadnošću, je bolesno stanje.

Prošao sam Bosnu uzduž i poprijeko i uvjerio se da Bosna nije višejezična sredina. U gradovima i selima ljudi govore istim jezikom, iako nas velikaši, proklete im duše, uporno ubjeđuju da govorimo različitim jezicima i da su razlike među nama nepomirljive. Pritom, veoma je diskutabilno da li je Bosna i Hercegovina višenacionalna sredina. Odrednice Srbin, Hrvat i Bošnjak se mogu, sa gotovo stoprocentnom izvjesnošću, koristiti kao sinonimi za vjersku pripadnost, umjesto riječi pravoslavac, katolik i musliman našeg jezika.

Tokom historije, u Bosni je uporno opstajao višereligijski suživot, dok je u Srbiji preovladala jednoobraznost. U srednjevjekovnoj Srbiji je zakon nalagao vjersku isključivost i netrpeljivost, jer vladajuća pravoslavna religija nije tolerisala postojanje drugih vjera. U srednjevjekovnoj Bosni su zajedno živjeli katolici, pravoslavci i bogumili. Dok su u Raškoj bjesnili vjerski progoni, Bosna je prihvatala ljude različitih vjera. Dok je Stefan Nemanja proganjao naše pretke, dobri Ban Kulin im je pružao utočište. Ko je od našeg naroda tražio slobodu, taj je išao u Bosnu. U Raškoj su vladali samodržavlje i vjerski progoni.

Tokom svoje vladavine, muslimani su se ipak pokazali tolerantnijima od pravoslavaca. Iako su krajem srednjeg vijeka muslimani na ove prostore došli kao zavojevači, jedna je činjenica neosporna – dozvolili su da druge vjere postoje i da pravoslavne bogomolje vijekovima ostanu čitave. Otomanski sistem religijskog pluralizma definitivno predstavlja civilizacijski iskorak u odnosu na vjersku isključivost nemanjićke Srbije. Uprkos tome, Srbi su u XIX vijeku, od svog ustanka do sticanja državnosti, uništili gotovo sve džamije na području tadašnje kneževine Srbije. Tako su u Užicu porušene 34 džamije, u Smederevu 24, a u Beogradu na desetine njih. Slično se ponovilo i tokom rata u Bosni.

xeCyktk.png
Bosna i Hercegovina je kolijevka našeg zajedničkog jezika. Jezik srednjevjekovne srpske države, koji poznajemo uglavnom preko vladarskih povelja i crkvenih spisa, prilično se razlikuje od današnjeg srpskog jezika. Jezik srednjevjekovne Bosne i Huma, koji poznajemo preko natpisa sa stećaka, je prilično sličan jeziku kojim danas govorimo, i uglavnom razumljiv bez prevođenja. Ovo nimalo ne iznenađuje, uzme li se u obzir da je upravo hercegovački govor bečkim književnim dogovorom 1850. godine određen za zajednički književni jezik Srba i Hrvata (i drugih južnih Slovena), poznat kao srpsko-hrvatski jezik. Na hercegovskom govoru počiva čitava jezička reforma Vuka Karadžića, na temelju koje su nastali savremeni srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jezički standard.

Bosna i Hercegovina je kolijevka partizanskog otpora. Tokom Drugog svjetskog rata Bosna i Hercegovina je predstavljala središte otpora nacionalističkom ludilu i međuetničkom istrijebljenju. Dok su u Srbiji i Hrvatskoj preovladale ekstremno nacionalističke snage, u Bosni su partizani uspješno vodili borbu protiv fašista i kvislinga, za ponovno ujedinjenje raskomadane domovine. Igman, Kozara, Neretva, Sutjeska, Jajce, Drvar, samo su neki od toponima koji podsećaju na upornu borbu naših naroda u Bosni i Hercegovini. Možda je kobna greška partizana bila što su nakon oslobođenja uzeli Beograd, a ne višenacionalno Sarajevo za glavni grad SFR Jugoslavije.

Nije tajna da je Srbija stvorila Republiku Srpsku, kada je 1992. godine poslala vojsku, specijalce i dobrovoljce, te nahuškala, naoružala i organizovala Srbe u Bosni i Hercegovini. Čitave oblasti jedne multikulturne države su vojskom zaposjednute, etnički očišćene i proglašene srpskom teritorijom. Tzv. Republika Srpska, ta žalosna tvorevina koja pokušava da bude srpskija od same Srbije, pokazatelj je naše nezrelosti za zajednički život, poštovanje bližnjega i prihvatanje različitosti. Ovo patološko stanje je urodilo stravičnim progonima i pokoljima naše inovjerne braće, koje historija pamti kao bosanski genocid.

Tokom rata su na teritorijama pod srpskom kontrolom džamije sistematski uništavane. Frapantan primjer je Banja Luka, u kojoj su sve gradske džamije (njih šesnaest) uništene uz sadejstvo gradskih vlasti, iako u gradu nije bilo izravnih ratnih dejstava. S druge strane, u Sarajevu, koje je godinama bilo pod srpskom opsadom, iako neke srpske crkve jesu uništene (neke uslijed samog srpskog granatiranja), one nisu sistematski uništavane.

U Bosni nije okončan rat, u Bosni je zamrznut sukob. Dovoljan je letimičan pogled na međuentitetske granice Bosne i Hercegovine da bismo vidjeli da je to samo zaleđena linija fronta u bratoubilačkom građanskom ratu. Rat u Bosni i Hercegovini nikada nije završen. Danas se vodi putem politike da bi sutra ponovo mogao oružano eskalirati. Bosni je potreban trajan, pravedan i održiv mir. Tzv. Dejtonski mir je suštinski nepravedan, jer je zacementirao rezultate etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva Višegrada, Zvornika, Bijeljine, Prijedora, Foče, Srebrenice i mnogih drugih gradova Bosne i Hercegovine. Tragičnim spletom događaja, Srebrenica danas pripada Republici Srpskoj. Srbija mora jasno osuditi zaposjedanje teritorije istrijebljenjem, da bi pokazala da je raskrstila sa ideologijom širenja teritorije, koja je predugo usmjeravala njenu unutrašnju i vanjsku politiku. Srbija zaista nema razloga da podržava Republiku Srpsku, taj ostatak njene nesretne politike 1990-ih.

nK9vJiF.png
Srbija je pokušala da ubije Bosnu i Hercegovinu. Ubijajući Bosnu, Srbija je ubijala i sebe, jer se ekstremizam iz Republike Srpske vraćao kao bumerang ubijajući građansku Srbiju. Nadam se da će Bosanci oprostiti našim potomcima. Takođe se nadam da naši potomci nikada neće oprostiti svojim precima. Neka nam drugi oproste naše ludilo. Mi sami sebi nikada ne smijemo oprostiti. Ubili smo dio svog naroda u Bosni.

Bosna i Hercegovina je otvorena mogućnost našeg zajedničkog života, pravoslavaca, katolika i muslimana istog jezika. Politička ideja Bosne i Hercegovine je načelo suživota naspram plemenske podjeljenosti, vjerska trpeljivost naspram vjerske isključivosti.

Mnogi građani Bosne i Hercegovine su dospjeli u tužnu situaciju da pod uticajem huškačke propagande prezru svoju domovinu. Poznajem mnoge bosanske Srbe koji preziru Bosnu a obožavaju Srbiju. Oni grdno griješe. Kao pripadnik srpskog naroda, kao Srbin iz Srbije, poručujem mojim sunarodnicima, Srbima iz Bosne – Srbija nije vaša majka, vaša majka je Bosna. Nemojte prezirati zemlju naših otaca. U Bosni naš narod živi već vijekovima. U srednjem vijeku, kada Srbija nije ni postojala, već samo vazalna kneževina Raška, naši preci su u kraljevini Bosni odolijevali raznim moćnicima sa istoka i zapada.

Bosna nikada nije bila u sastavu Srbije, i ukoliko ima pravde, nikada neće ni biti. Najmoćniji srpski srednjevjekovni vladari, kao što su Stefan Nemanja i Dušan Silni, nisu uspjeli da uključe Bosnu u svoju državu. Vijekovima kasnije, to nije pošlo za rukom ni Slobodanu Miloševiću. Srbija ni ne treba da teži da osvaja i pripaja Bosnu, već treba da bude sa njom u zajednici na ravnopravnim osnovama.

Srbija od Bosne treba da nauči različitost. Za razliku od Srbije, Bosna ima dugu tradiciju multikulturalnosti. Koncept bosanstva počiva na suživotu različitih vjerskih tradicija i ima kapaciteta da integriše ljude različitih etno-religijskih tradicija koji dijele isti geografski prostor. Koncept srpstva, nažalost, nema taj kapacitet, jer počiva na principu vjerske isključivosti. On je isključiv u svojoj biti, ne samo prema drugim narodima, već i prema sunarodnicima koji ne pripadaju pravoslavlju. Logičan ishod politike isključivosti je istrijebljenje. Nije slučajno što je srpstvo definisao upravo episkop Njegoš u kontekstu istrijebljenja domaćih muslimana (tzv. „istraga poturica“). Ovaj koncept deluje dezintegrativno čak i po samu Srbiju, onemogućujući joj da postane država svih svojih građana, odnosno moderna politička nacija. Stoga neki kritičari predlažu redefinisanje koncepta srpstva na principu integracije.

7l3qtU9.png
Sarajevo često nazivaju balkanskim Jerusalimom, jer se u njegovom centru jedna do druge nalaze islamska, pravoslavna, katolička i jevrejska bogomolja. Beograd se, nažalost, ne može pohvaliti takvim poštovanjem svojih različitih naslijeđa – beogradska sinagoga i džamija su skrivene i getoizirane, beogradski budistički hram, jedan od prvih u Evropi, odavno je zapušten i srušen. Pejzažom Beograda suvereno dominiraju isključivo pravoslavni hramovi. Beograd se uporno odriče sopstvene prošlosti – od nekadašnjih dvjestotinjak džamija u Beogradu, opstala je samo jedna, a i ona je spaljivana. Izgleda da naš grad još uvijek nije dovoljno zreo da vidno istakne svoje različite tradicije. Da bi izrastao u istinsku metropolu, Beograd mora prihvatiti svoju različitost.

Bosna je srce Balkana. Bosna i Hercegovina je geografsko, jezičko i etničko središte našeg naroda podijeljenog religijom, dok su Hrvatska i Srbija zapadna i istočna periferija. Ukoliko se muslimani, katolici i pravoslavci našeg jezika odluče na suživot u Bosni i Hercegovini, to će se blagotvorno odraziti na sve susjedne države.

Zajednička Bosna i Hercegovina trenutno ne postoji. Varvari još od rata pokušavaju da raskomadaju Bosnu i Hercegovinu na zavađene etno-religijske entitete, predstavljajući politiku aparthejda i segregacije kao nešto poželjno. Od polovine višereligijske države je napravljena vjerski isključiva paradržava Republika Srpska. U ostalim dijelovima je uspostavljena prevlast Bošnjaka ili Hrvata. Stvarnost je premašila najluđa predviđanja sarajevskih nadrealista, uključujući izmišljanje novih jezika i podjelu dece po nacionalnoj osnovi u vrtićima i školama. Izlaz iz ovakvog stanja treba tražiti u ukidanju ratnih entiteta i okretanju oblasnim autonomijama, nevezanim za nacionalnu pripadnost. Živjela zajednička Bosna i Hercegovina, u čijim će se školama učiti jedan jezik, jer se jedan jezik govori u narodu.

Velika je stvar što Bosna i Hercegovina još uvijek postoji. Kao jedina višenacionalna država na Balkanu, ona je trn u oku svim nacionalistima, posebno nakon raspada naše zajedničke države SFRJ. Neuspjehom Jugoslavije pali smo jedan veliki ispit iz suživota. Za zajednički život nam je preostala još samo Bosna i Hercegovina.

Bosna nam je jedina nada! (Damjan Pavlica, Peščanik.net, 01.03.2012.)
 
Mogao bih se složiti sa većinom napisanog...
 
Prvi seks sam doživio s jednom čobanicom na livadi. Nisam ja džabe Bosanac! Okolo je bio neki kamenjar, u blizini rječica, čista idila. Tim seoskim djevojkama koje su čuvale ovce, kao dijete iz grada bio sam jako simpatičan. Meni je i prije toga seksualnost visila u vazduhu. U okolini Mostara postoji mesto Potoci gdje su me više puta napale starije djevojke. Jedna od njih, s velikim sikama i malom guzom, mnogo mi se dopala: o njoj sam mislio kad sam prvi put masturbirao. To je bilo nešto stvarno divno i nezaboravno, ali nikako nije došlo do kontakta, ne znam zbog čega: da li što sam otišao dva dana ranije, pa nije uspjela da me obradi kako valja ili je nešto drugo bilo u pitanju, ali tu se ništa nije desilo. Morao sam da sačekam čobansku varijantu koja je u suštini za mene potpuno normalna i uzbudljiva kao i pastirski rok.

Zdravko Čolić, Dnevni Avaz. :laugh:
 
Ja stvarno ne znam kakvi likovi rade tamo. Inače mi je poražavajuće da taj Avaz velikim dijelom održavaju (finansiraju) proste ljudske navike. Ispada da je dobra novina a ljudi jednostavno nemaju dobru alternativu.
 
tWVKreg.png
Popularna srbijanska pjevačica Jelena Karleuša, tužna zbog stanja u kojem se izbjeglice iz Sirije nalaze u njenoj zemlji, oglasila se na svom Facebook profilu.

Odlučna je da čim se vrati u Srbiju na bilo koji način pomogne tim napaćenim ljudima.

- Čim se vratim u Srbiju prvo što ću uraditi je da napunim kamion vodom, hranom i mlijekom za bebe i idem da pomažem izbjeglima iz Sirije. Ne interesuje me šta ko ima da kaže.

Ovi ljudi nose djecu i bježe od muke, tražeći bolji život - napisala je Karleuša na Facebooku. (Depo)

---

Svaka joj čast, ne samo za ovo nego inače nije među mnogima drugima koji su bezosjećajni i puni predrasuda. Valjda bi mi na Balkanu najbolje trebali znati šta znači biti izbjeglica i koliko je našim ljudima značilo kad budu primljeni i podržani u drugim državama.
 
Jučer si opet raspravljao o meni. O mom jeziku. U Beogradu. I donio si odluku da mene od jučer nema. U mom jeziku. Već da me ima u tvom. Kažeš da nisam manjina zato što si odlučio da budem tvoja svojina. U svemu. Hoćeš da budem tvoj. Jer bez mene ti si niko i ništa. Bez mog ti nemaš svog jezika. Ja sam kolijevka tvom jeziku, i tvojoj književnosti, i tvojoj kulturi. Ti to znaš i zato me negiraš. Negiraš sve moje zato što otkrivam sve tvoje laži i prevare. Otkrivam sve tvoje zločine mojim jezikom. Zato hoćeš da mi jezik otmeš. Hoćeš da me ušutkaš. To ti je navika. Od koje ti se valja odviknuti. Što prije to bolje. Kao i meni. Valja se odviknuti da me se ne tiče šta ti misliš o meni. Niti šta ti govoriš o mom jeziku i mojoj kulturi.

Hoću da znaš da sam se ja skroz promijenio. Nisam onaj kojeg ti poznaješ. Nisam zagledan u tebe. Nemam straha od tebe. Nisam podanik. Ja sam slobodan. E, to tebe zapravo najviše brine. Jer, sve si učinio da budem ovisan o tebi, o tvojim odlukama i tvojim predrasudama. Ali, vrijeme je da se ti odvikneš od toga. Vrijeme je da se odvikneš od zablude da mene nema. Kao što je vrijeme i da se ja odviknem od varke da tebe ima u mom životu. Ili obrnuto. Ti treba da se navikneš da mene ima. A ja treba da se naviknem da tebe nema da odlučuješ o meni i mom jeziku. Nikada kao danas nisam bio odlučniji u tome da me se ne tiče šta ti misliš o meni, o mom jeziku i o mojoj kulturi.

Ali, znam da je tebi jako važno šta ja mislim o tebi. No, ja o tebi ništa ne mislim. Ni dobro ni loše. Ti meni nisi opsesija, kao što sam ja tebi. Ništa me kod tebe naročito ne privlači. Zato ja nemam potrebu da uzimam tvoje, kao što ti imaš potrebu da uzimaš moje vrijednosti. Ja razumijem tu tvoju potrebu. Ali, ne razumijem tu tvoju pohlepu da moju vrijednost usvajaš kao svoju. To si mogao do sada raditi. Ali, odsada nećeš moći. Ja ti neću dopustiti da moje kulturne vrijednosti otuđuješ od mene. Možeš ih koristiti, ali ih ne možeš otuđivati od mene kao dosada. Prošla su ta vremena.

Kažeš da ti se ne sviđa ime mog bosanskog jezika. Ti bi da se moj jezik drugačije zove. A nisam te ni pitao o tome. Ti nisi niti pozvan, niti prozvan da se o tome izjašnjavaš. No, ti si se ipak izjasnio a da nisi ni svjestan u kakvu si zamku zapao. Nisi ni svjestan kakvu si bruku napravio svojoj naciji i kulturi. Ali, nije ti prvi put da se brukaš pred svjetom. Svijet se navikao na tvoj crni obraz. Ali, ja nisam. Ja ne prihvatam tvoju odluku. Bolje je da kažem u stvari da ja prihvatam tvoju odluku kao pouku da je tvoja negacija mog jezika ništavna zato što je ništavna tvoja negacija moga bića kao takvog. Jer jezik je čovjek, a čovjek je jezik. Čovjek bez jezika, nije čovjek. Ja sam čovjek zato što imam jezik. Ja sam jezik zato što sam čovjek. Te dvije vrijednosti su neodvojive. Nema čovjeka bez jezika. Kao što nema ni jezika bez čovjeka. Negirati čovjeku jezik znači negirati njega samoga. A to si ti htio postići: negacijom mog jezika da negiraš mene kao čovjeka sa svim mojim pravima na život, vjeru, slobodu, imetak i čast... više...

Predsjednik Svjetskog bošnjačkog kongresa dr. Mustafa Cerić - povodom saopćenja Odbora za standardizaciju srpskog jezika Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) u kojem se negira postojanje bosanskog jezika.
 
Neka svako svoj jezik naziva, oblikuje i standardizuje kako hoće.
 
Znam da forum nije mjesto za politiku ali ovo mi je više jedna hrabra životna priča nego dnevna politika. Ako smeta izbrišite.

Srđan Šušnica: RS je kamen oko vrata svim Srbima, politički će prodisati kada nestane tog entiteta - slobodnaevropa.org.
 
Moj prijatelj, jedan Francuz i ja smo putovali kroz Španiju i odveo me je u jedan mali grad gdje smo posjetili ulicu sa puno kafana i restorana gdje sviraju španski cigani. U jednom smo se skrasili i malo popili pa sam se okuražio i otpjevao "Zajdi zajdi" na šta je jedan stariji gospodin zaplakao a ja sam pitao ko je on. Prijatelj me je upoznao sa njim i rekao da je on otac polovine grupe Gipsy Kings i pitao me je kako to da nikada nije čuo tu muziku i odakle je. Ja sam se malo napravio pametan i odgovorio mu: "Ja sam iz Sarajeva a tamo svi ovako pjevaju".

Haris Džinović :laugh:
 
Poruka mlade Amerikanke Donaldu Trumpu
ZyiwjH6.png
Republikanski kandidat za predsjednika SAD-a Donald Trump ponovo je uspio izazvati negodovanje velikog dijela američke javnosti, ovoga puta okomivši se na muslimane.

U izjavi za Yahoo News najprije je rekao da nad američkim muslimanima preba provesti dodatan nadzor, a zatim je izjavio i da bi trebalo osnovati posebnu bazu podataka za muslimane u SAD-u.

Među brojnim Amerikancima koji su burno reagovali na njegove riječi bila je i 22-godišnja muslimanka Marwa Balkar iz Corone u Californiji, čije je otvoreno pismo Trumpu postalo hit na društvenim mrežama.

U svom otvorenom pismu Trumpu, ona kaže:

"Dragi @realdonaldtrump,

Moje ime je Marwa i ja sam muslimanka.

Čula sam da želite da nosimo posebne identifikacione oznake tako da sam odlučila izabrati jedan za sebe. Pošto me nije lako prepoznati kao muslimanku, moj novi bedž će mi omogućiti da s ponosom pokažem ko sam.

wDX1ett.png
Izabrala sam znak mira jer on predstavlja moj islam, onaj koji me je učio da se protivim nepravdi i težim ka jedinstvu, onaj koji me je naučio da je ubistvo jednog nevinog života isto kao ubistvo cijelog čovječanstva.

Čula sam i da nas želite pratiti. Odlično! Možete doći sa mnom na šetnje o podizanju svijesti o raku u srednjoj školi ili me možete pratiti do mog radnog mjesta gdje mi je posao stvaranje sreće.

Možete također vidjeti kako moja lokalna džamija pravi sendviče za beskućnike i organizuje druženje ljudi različitih vjera.

Možda ćete tada uvidjeti da to što sam muslimanka ne čini me manjom Amerikankom nego što ste vi.

Možda ćete uvidjeti da nisam ništa manje ljudsko biće od vas.

Salaamu alaikum (Neka je mir s vama)".

Ovaj njen status na Facebooku podijeljen je već 137.000 puta, a do saga ga je lajkalo 438.000 korisnika ove društvene mreže među kojima je i njen osnivač Mark Zuckerberg. (Source, Ptice.info)
 
Boris Dežulović svakako zaslužuje biti spomenut. Evo dva njegova koja pamtim.

Šta nam je džihad donio osim zla?
U onoj legendarnoj sceni iz kultnog "Brianova života" John Cleese kao Reg, vođa Narodnog Fronta Judeje, gleda u areni borbe gladijatora i retorički se pita što su im to uopće Rimljani dobra donijeli. "Vodovod", .dobacio je jedan suborac. "I kanalizaciju", sjetio se drugi.

Piše: Boris Dežulović

"Dobro", nevoljko je priznao Reg, "slažem se da su vodovod i kanalizacije dvije stvari što..."

"I ceste" dodao je opet prvi.

"Da, očito”, promrsio je Reg. "Ali osim vodovoda kanalizacije i putova..."

"Medicinu", prekinuo ga je drugi. "I obrazovanje"

"U redu, dovoljno je", iznervirao se Reg.

"I melioraciju", nastavili su drugovi.

"Javna kupatila"

"I vino"

"Da,vino", kimnuo je onaj prvi, "vino će nam zaista nedostajati kad odu.”
"U redu”, planuo je konačno Reg, - ali osim vodovoda, kanalizacije, cestogradnje, obrazovanja, melioracije, javnih kupatila, vina i zdravstvene zaštite, što su Rimljani ikada učinili za nas?”

Gledam tako na televiziji papu Benedikta XVI. kako s katedre sveučilišta u Regensburgu citira bizantskog cara Manuela II: "Pokažite nam što nam je to novoga donio Muhamed, osim zla i neljudskih stvari, poput zapovijedi da se vjera širi mačem?"

I sve mi se ispod one bjele kapice ukazuje Regovo lice, pa umjesto pape vidim Ivan Cleesea Drugog kako se retorički pita: "Što su nam to uopće muslimani dobra donijeli?"

"Matematiku", dobacit će iznenada student informatike iz zadnjeg reda.

"Decimalni sustav, brojke koje i danas nazivamo arapskim, nepoznanicu 'x' i revolucionarnu nulu nakon koje svijet nikad neće biti isti. I trigonometriju i algebru, koja se zove tako po Kitab Al Jabru, djelu čuvenog matematičara Al-Hawarizmija. Po kojemu je, usput, svoj naziv dobio algoritam.

"Dobro", nevoljko će priznati Benedikt XVI. vođa Narodnog Fronta Europe – slažem se da su brojke i algebra dvije stvari što...

"I geografija – sjetit će se treći student.

"I filozofija. Svojim prijevodima u mračnom su nam srednjem vijeku spasili grčku filozofiju. Izradili su prvu kartu svijeta, prvi izračunali opseg Zemlje i otkrili heliocentrični sistem. Sagradili su prvi opservatorij, utemeljili modernu astronomiju i s Istoka nam donijeli kompas. I papir. I rižu.

"U redu, dovoljno je", iznervirat će se Papa.

"I šećer, naranču, limun, breskvu", nastavit će studenti – prešu za ulje, sustav navodnjavanja i uopće modernu poljoprivredu. Pamuk, tekstilnu industriju i modu. Jakna je arapski izum. Konstruirali su prvu cameru obscuru i utemeljili optiku. Onda qitara. Da, gitara. I kava.

"Da, očito", procijedit će Benedikt s katedre – ali osim matematike, geografije, filozofije, astronomije i gitare...

"I farmakologije – dodat će nadobudna studentica. U vrijeme kad se Europa gušila u smradu i bolestima, Arapi su nam dali sapun i parfem, objasnili da se zaraza širi zagađenom vodom, te donijeli čuveni Qanun Ibn Sine, prvu enciklopediju lijekova i eliksira – pardon, al-iksira. Najzad upravo su arapski alkemičari – alkemija, od al-kimya – očevi moderne kemije. Između ostalog otkrili su lužine i barut, izmislili destilaciju i dobili al-kuhul. Zvuči poznato?

"Da, alkohol" - Kimnut će netko – alkohol će nam zaista nedostajati kad odu.

"U redu", planuo je konačno Benedikt XVI. – ali osim decimalnog sustava, brojeva, algebre, matematike, filozofije, karte svijeta, kompasa, papira, riže, šećera, pamuka, navodnjavanja, camere obscure, optike, jakne, gitare, kave, parfema, sapuna, alkohola, farmacije, higijene i moderne kemije, što su muslimani ikada učinili za nas?

Što su nam, dakle, muslimani novoga donijeli osim zla i neljudskih stvari? – čita s papira studentima regenburškog sveučilišta Joseph Ratzinger, sav u svili i kadifi, zanemarujući za tu prigodu ne samo činjenicu da su mu muslimani donijeli i to što na sebi nosi, i papir s kojeg čita, veći neumoljivu činjenicu da su čak i koncept sveučilišta preko Španjolske u Europu donijeli upravo Arapi.

"Učenjakova tinta svetija je od mučenikove krvi," rekao je, nećete vjerovati – strašni Muhamed.

A što nam je Muhamed donio osim zapovijedi da se vjera širi mačem? – pita se Benedikt XVI. u govoru o besmislenosti širenja vjere silom, propuštajući prigodu da u tom smislu malo zaore vlastito dvorište, pa podsjeti na katolički džihad. I da se zapita: pokažite mi što je to Isus novoga donio Južnoj Americi, osim zla i neljudskih stvari? Dobro, osim vodovoda, kanalizacije, cestogradnje, obrazovanja, poljoprivrede, zdravstvene zaštite, tehnologije, filozofije, arhitekture, kazališta, umjetnosti i vina?
U redu, i nogometa.
Klikni da proširiš...

Jesu li muslimani primitivni ili katolici nisu?
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Piše: Boris Dežulović

Elem, ulovio reis zlatnu ribicu, pa ga ova, sve po kanonima žanra, zamolila da je pusti, a zauzvrat da će mu ispuniti dvije želje. "Želio bih", osvrnuo se ovaj oko sebe, pa šapnuo ribici, "da više nisam reis." "Nema nikakvih problema, ništa lakše", rekla zlatna ribica i uzela mu Kur'an iz ruku. "I šta, sad više nisam reis?!?", iznenadio se on. "Jok", odgovorila ribica. "A koja ti je druga želja?" "Druga želja", spremno će ovaj, "da imam palaču svu od zlata, skupa auta, lijepe žene i bruku para, a da ne radim baš ništa!"

"E jebiga", reče ribica, pa mu vrati Kur'an. "Što me zajebavaš?"

Gornji vic, po tumačenju stražara islama, klasični je primjer islamofobije, i zgodan uvod u našu današnju hutbu. Dakle, islamofobija. Jesu li zaista vicevi o dvoličnim reisima i hodžama islamofobni? Stražari političke korektnosti reći će kako su takvi vicevi certifikat stereotipa, ali što kad nema zlatne ribice? Jesu li stvari bez zlatne ribice išta smješnije? Gdje, naime, prestaje vic, a počinje taj, kako se zove, stereotip?

Prolistajmo zajedno novine posljednjih mjeseci. U bajramskoj hutbi prije koji dan jedan se imam u Jemenu osvrnuo na problem seksualnog zlostavljanja djece u provincijskim džematima, pa mrtav-hladan objasnio kako je silovanje za malodobnu djecu mnogo manja trauma nego - razvod roditelja! Jemenski je imam, istina, kazao kako nije lijepo kad islamski učitelji siluju djecu, ali i upozorio da valja uzeti u obzir kako takva djeca nemaju ljubav kod kuće, pa je traže kod svojih vjerskih učitelja, tjerajući ih u napast. "To je dijete izgubljeno", rekao je imam, "i onda uvlači drugu osobu u to".

Svega koji tjedan ranije, predsjednik većinski muslimanske Indonezije Susilo Yudhoyono šokirao je svijet javno pohvalivši jedanaestogodišnju djevojčicu koja je odlučila roditi dijete začeto kad ju je silovao očuh. "Zamolio sam ministra zdravstva da osobno pazi na njeno zdravlje", rekao je predsjednik Yudhoyono, a ministar je bogami i pripazio: djevojčica je nakon poroda bez pristanka obitelji - sterilizirana! Šokantna priča iz Indonezije stigla je svega koji dan nakon što je jedan katarski šejh javno izjavio kako je "od silovanja djevojčica od strane njihovih vjerskih učitelja mnogo gori zločin kad te djevojčice abortiraju".

O odnosu prema ženama u islamskom svijetu govori i vijest iz saudijskog Al Bahaha, gdje je jedan vjerski vođa u ramazanskoj hutbi opravdao seksualno nasilje, javno upitavši "koliko često vidimo djevojke kako hodaju uokolo u provokativnoj odjeći?". "One izazivaju u muškarcima najgore instinkte koji u konačnici rezultiraju seksualnim nasiljem, pa bi trebale pogledati duboko u svoju savjest i zapitati se: jesmo li ovo same tražile?", rekao je on, ne propustivši se obrusiti i na "žene koje ne čiste svoje domove i poslužuju svojim muževima hladna jela".

Na meti pravovjernih muslimana nisu, međutim, samo domaće žene: nedavno je jednu strankinju u iranskom Mashhadu vjerska policija uhapsila jer se na ulici pojavila otkrivenog lica, dok je trudnica iz Francuske prošla mnogo gore - u Teheranu je izgubila dijete, pretučena od grupe muškaraca samo zato jer nije nosila nikab.

Samo jedna stvar u islamskim je zemljama gora nego biti žena: biti, naime, kršćanka. Vlasti u Iranu nedavno su objavile kako je "vojnik blizak Al-Qaidi" uhapšen dok se pripremao da na blagdan Velike Gospe napadne katoličke vjernike u katedrali Majke Božje u Urmiji, na sjeveru zemlje. Prije koji tjedan, pak, vlasti u Egiptu uhapsile su visoko pozicioniranog pripadnika Muslimanske braće koji je u automobilu vozio tri hiljade primjeraka Biblije natopljenih benzinom i spremnih za javno spaljivanje. Istog dana, mediji su objavili kako je na lokalnim izborima na jugu Turske pobijedio kandidat radikalnog islamskog Nacionalnog fronta, poznat po zalaganju za zabranu kršćanskih bogomolja i izjavi kako su kršćanske procesije "okupacija Turske".

Na meti islamskih vjerskih vođa nisu, jasno, samo kršćani. Jedan je imam u Ujedinjenim Arapskim Emiratima nedavno, povodom obljetnice oslobođenja Auschwitza, ustvrdio kako je "Holokaust židovska izmišljotina", a drugi, u Libanonu, tim se povodom na džumi pojavio s nacističkim kukastim križem oko nadlaktice.

I sve to samo u posljednjih nekoliko mjeseci!

Je li ovaj slučajni uzorak, nakon svega pola sata guglanja po internetu, dovoljan da se zaključi kako je islam nazadna religija? Ili, da preformuliram pitanje, koliko je sati guglanja točno potrebno da se stotine sličnih priča i primjera ne računaju u titranje stereotipa, već u ozbiljne argumente?

Da je, recimo, riječ o primjerima iz zapadnog svijeta, bi li muslimani imali pravo reći kako je katolička vjera nazadna i primitivna? Napravimo mali eksperiment: umjesto imama, hodža i šejha, stavimo biskupe i svećenike, pa pogledajmo koliko se takva slika o katoličanstvu uklapa u stereotip o naprednom zapadnom svijetu. Možete li, recimo, zamisliti da se na problem seksualnog zlostavljanja djece umjesto jemenskog imama, osvrnuo nekakav, na primjer, europski nadbiskup, pa mrtav-hladan objasnio kako je silovanje za malodobnu djecu mnogo manja trauma nego razvod roditelja? Iznenadili biste se: tu rečenicu zapravo i jest izgovorio poljski nadbiskup Jozef Michalik.

Kao i ostale, stavio sam ih u usta islamskih vjerskih vođa za potrebe eksperimenta. Redom: jedanaestogodišnju djevojčicu, koja je bez pristanka roditelja sterilizirana nakon što je odlučila roditi dijete začeto kad ju je silovao očuh, javno je - zamolivši ministra zdravstva da osobno pazi na njeno zdravlje - pohvalio predsjednik katoličkog Čilea Sebastian Pinera; da je "od silovanja djevojčica od strane njihovih vjerskih učitelja mnogo gori zločin kad te djevojčice abortiraju" izjavio je pak meksički nadbiskup Fabio Martinez Castilla; a seksualno nasilje, riječima kako bi se žene koje "u muškarcima izazivaju najgore instinkte" trebale "zapitati jesu li ovo same tražile" - napavši i one "koje poslužuju svojim muževima hladna jela" - opravdao je talijanski svećenik Piero Corsi iz San Terenza.

Idemo dalje: onu nesretnicu nije uhapsila vjerska policija u iranskom Mashhadu, zbog toga što je javno šetala otkrivenog lica, već francuska policija u Lavalleu, jer joj je lice bilo - pokriveno. Mnogo gore prošla je ona trudnica što je ostala bez djeteta: bijesna rulja iz istog ju je razloga pretukla usred - Pariza.

Može još? Idiot koji je htio javno spaliti tri hiljade svetih knjiga ne pripada, jasno, Muslimanskoj braći: tri hiljade Kur'ana naumio je spaliti američki pastor Terry Jones. Lokalni izbori na kojima je pobijedio Nacionalni front nisu bili u Turskoj, već u Francuskoj: predsjednica te stranke, Marine Le Pen, muslimanske je ulične molitve usporedila s "okupacijom Francuske". Iz iste je zemlje i tip koji je usred bajramskog slavlja u Lyonu naumio dići u zrak u džamiju punu muslimanskih vjernika. Vjerski vođa koji tvrdi kako je "Holokaust židovska izmišljotina" zapravo je poljski biskup Taeusz Pieronek, nekadašnji bliski suradnik pape Ivana Pavla II, a onaj što drži mise sa svastikom talijanski je svećenik Angelo Idi iz Vigevana.

I sve to samo u posljednjih nekoliko mjeseci!

Najzad, ni onaj svećenik što je ulovio zlatnu ribicu u stvari uopće nije reis, nego biskup.

Kažem vam ja, vrag je stereotip.
Klikni da proširiš...
 
Kakav je on meni car. :rofl:
 
Morate biti registrovani i prijavljeni da odgovorite ovdje.
Pronađi:
Nazad
Vrh