Divlja ćurka

Divlja ćurka (Meleagris gallopavo) je autohtona u Sjevernoj Americi i najteži član porodice kokoški. Ista je vrsta kao i domaća ćurka, domesticirana varijanta južnomeksičke podvrste divlje ćurke. Stanište divlje ćurke šumoviti su predjeli s velikim proplancima.

Ptica je duga 100-125 centimetara, a dužina ženke je oko 76-95 centimetara. Tjelesna masa mužjaka iznosi 5-11 kilograma, a ženke 3-6 kilograma. Najveća dosad izmjerena masa mužjaka je 17.2 kilograma. Divlji ćuran velika je i snažno građena ptica s visokim nogama. Ima duge prste, zaobljena krila duga 1.25-1.44 metra i kratak rep.

Kljun divlje ćurke je kratak i zakrivljen, a glava i dio vrata pokriveni su bradavičastom kožom. Na gornjem dijelu kljuna, posebno kod mužjaka, nalazi se crvena mesnata izraslina. Po glavi je obrasla finim dlakama. Mužjaci na grudima imaju čuperak perja, tzv. kićicu, koja je uvijek crne boje, čak i kod domaćih bijelih pasmina.

Divlja ćurka ima dug, taman i lepezast rep, a krila su sjajne bronzane boje. Glava i vrat su obojeni crveno, bijelo i plavo. Boja se mijenja s raspoloženjem, a kad je ćuran najviše uzbuđen, glava i vrat mu postanu bijeli. Spolni dimorfizam je dosta izražen. Mužjak je znatno veći od ženke, te je bogatije obojen od nje. U perju mu ima raznih boja: crvena, ljubičasta, zelena, bronzana, bakrena i druge, a ženkino perje je blijeđe, uglavnom u nijansama smeđe i sive. Paraziti mogu utjecati na boju perja kod oba spola. Kod mužjaka obojenost može poslužiti kao dokaz zdravlja. Ova vrsta ima ukupno 5000-6000 pera.

Divlja ćurka je svaštojed, hranu traži na tlu ili penjući se na grmlje ili mala drveća. Idealno vrijeme za hranu joj je rano jutro ili kasno poslijepodne. Voli jesti žirove i orahe, ali i plodove drugih stabala, uključujući lješnik, kesten, hikori, bristleconski bor, kao i mnoge sjemenke, bobičaste plodove (kleka i medvjetka) te razne insekte i daždevnjake, koji zauzimaju 10% ishrane. Ponekad jede i vodozemce i gmazove, kao što su mali gušteri i zmije. Ćurići jedu insekte, bobice i sjemenke. Divlja ćurka često se hrani na kravljim pašnjacima. Nekad čak u potrazi za sjemenkama pojede koju iz hranilica za ptice. Također, jede i razne trave.

Sezona parenja započinje u rano proljeće, u martu i aprilu, a traje sve do juna. Tada se ćurke skupljaju u manje skupine. Ćuran je poligamna ptica, što znači da se pari s većim brojem ženki. Ženke privlači širenjem repa i povlačenjem krila. To se naziva šepurenje, i tada se crvena izraslina u gornjem dijelu kljuna može povećati i dva do tri puta. Kod osvajanja naklonosti ženki na određenom teritoriju, česte su borbe među mužjacima. Zov divljeg ćurana u vrijeme parenja može se čuti i do 1,5 km daleko. Nakon sezone parenja ćuran više ne brine ni za ženke ni za ćuriće.

Ženka savije skromno gnijezdo na tlu, za koje je karakteristično da nema nikakvog mirisa koji bi mogao privući različite grabljivice. Ženka snese od 10-14 pjegavih jaja, obično jedno po danu. Jaja su prosječne mase od 65 do 75 grama. Ćurka inkubira jaja od 28 do 29 dana. Ćurići su potrkušci, napuštaju gnijezdo za 12-24 sata. Kao i domaći, vrlo su nježni i osjetljivi, posebno na vlagu, sve do razdoblja bobanja, tj. pojave bradavičastih izraslina na glavi i vratu. Brzo se debljaju, pogotovo mužjaci, pa postaju tromi i lak plijen grabežljivcima. Prosječan životni vijek divlje ćurke ograničen je na 1.3 do 1.6 godina, a najpoznatiji zabilježen u divljini je 13 godina.

Veliki neprijatelji jaja i gnijezda su: rakun, američka naboruša, prugasti američki smrdljivac, siva lisica, ptice grabljivice, svizac, drugi glodavci, američki pjegavi smrdljivac i goveđa zmija. Najveća opasnost i za mlade i za odrasle divlje ćurke su: kojot, crveni ris, puma, suri orao i (s iznimkom za mužjake) Bubo virginianus, pas, te crvena lisica. Čovjek je trenutno najveći prirodni neprijatelj ove vrste. Bježeći od neprijatelja, divlja ćurka postiže brzinu 10 m/s, koja je održiva na samo 100 metara. (Wikipedia, Ptice.info)