Tinamuovke

lastavica

Registrovani član
Poruke
485
Reakcije
144
Lokacija
Spol
Tinamuovke su red (Tinamiformes) i porodica (Tinamidae) iz razreda ptica koje se svrstavaju u skupinu Paleognathae. Žive na području Južne i Srednje Amerike. Usprkos tome što izgledom podsjećaju na kokoške, prema današnjim shvatanjima se smatra da su im najbliži srodnici nojevke.

Izgled tinamuovki toliko podsjeća na divlje kokoške "Starog svijeta" da su ih Španjolci u početku zvali perdiz što znači jarebica. Tek kasnije je iz jednog od karipskih jezika izveden i prihvaćen u engleskom naziv "tinamuovke". Njihova sličnost s kokoškama bi mogla biti rezultat konvergentne evolucije.

Veličina tinamuovki se kreće između 14 i 49 cm, a teške su od 43 g do 1,8 kg, sve ovisno o vrsti. Građa tijela im je kompaktna s vitkim vratom, lagano izduženom glavom i kratkim, prema dolje savijenim kljunom. Neke vrste imaju "kukmicu" koju mogu uspraviti.

Perje im je najčešće neupadljivo obojeno. Prevladavaju sive i smeđe boje, često s isto tako neupadljivim prugastim ili pjegastim šarama. Kod nekih vrsta je prisutan blago izraženi spolni dimorfizam u obliku nešto izraženijih pruga ili blijeđe obojenog perja kod ženki.

Noge su im srednje duge i snažne, s tri prsta okrenuta prema naprijed, i jednim prema natrag (tzv. Anisodadactya). Relativno brzo trče. Zinamuovke provode gotovo čitav svoj život na tlu. One mogu letjeti, no to čine puno rjeđe od svih drugih ptica letačica. Njihova su krila za relativno tešku pticu iznenađujuće kratka. Omogućuju im samo spori let s vrlo brzim udarcima krila. Kako im je rep iznimno kratak ne služi za određivanje smjera leta, tinamuovke ne uspijevaju uvijek izbjeći prepreke. Nerijetko pokušaj letenja završava sudarom s najbližim stablom što može završiti i kobno. Let je u pravilu kratak, najviše do 500 m.

Tinamuovke su svaštojedi. Hrane se različitim dijelovima biljki (voćem, sjemenjem, izdancima, lišćem, pupoljcima, cvijećem, korijenjem, lukovicama) kao i malim beskičmenjacima (mravima, termitima, insektima, skakavcima, ličinkama, puževima, kišnim glistama). Veće vrste ponekad jedu i male kičmenjake, kao što su gušteri, žabe i miševi. Za sve tinamuovke vrijedi pravilo da su pretežno biljojedi, a životinjska hrana čini manji dio njihove prehrane.

Ove ptice imaju snažne mišiće, ali im je srce, u odnosu na veličinu tijela, manje od bilo koje ptice. Ta fiziološka osobitost izaziva brzo umaranje tinamuovki i ne dozvoljava im dugo trčanje ili letenje. Spadaju u svega nekoliko redova ptica čiji predstavnici imaju Penis protrudens.

Većina tinamuovki se glasa vrlo ravnomjernim glasovima, koji ipak zvuče ugodno i daleko se čuju. Zvukovi slični zvuku orgulja i flauta su karakteristični zvukovi kišnih šuma Južne Amerike. Tinamuovke koje žive u šumama glasaju se nešto dubljim glasovima od onih koje nastanjuju stepska područja. Neke tinamuovke su toliko slične, da je njihovo glasanje najvažniji način razlikovanja pojedinih vrsta. Kad se tinamuovka uplaši, pušta vrlo vrištav zvuk koji je prodoran i žvuči puno manje melodično nego inače.

Tinamuovke su najčešće u Južnoj i Srednjoj Americi. Većina vrsta nastanjuju tropske nizine Južne Amerike istočno od Anda na jug do otprilike Paragvaja. No, neke vrste sežu i do centralne i južne Argentine (Patagonija) i Čilea, kao i na sjever do središnjih i najsjeveroistočnijih dijelova Meksika. Jedna vrsta je naseljena na Uskršnjim otocima. Pokušaji s početka 20. vijeka da ih se kao lovnu divljač naseli u centralnu Evropu i Sjevernu Ameriku nisu uspjeli. Ptice su ugibale već tokom prve zime.

Ovisno o vrsti, tinamuovke žive ili u grupama, ili samotnjački. Samotnjački žive u pravilu one vrste koje nastanjuju šume. Vrste koje žive u zajednicama, nisu razvile socijalne strukture, i među članovima grupe nema gotovo nikakvih međusobnih veza. Sve tinamuovke su dnevne ptice. Noću spavaju u gustišu, a samo vrlo rijetko na niskim granama.

Kod razmnožavanja tinamuovke pokazuju veliku sličnost sa svojim rođacima nanduima. Među mnogobrojnim vrstama ima u detaljima dosta odstupanja. Način koji se ovdje opisuje vrijedi za većinu, no nije jedinstven u svakoj pojedinosti za sve vrste.

Tinamuovke su teritorijalne životinje. U razdoblju parenja mužjaci zaposjedaju određen teritorij koji omeđuju bučnim glasanjem. Ako na to područje zađe drugi mužjak, dolazi do borbe u kojoj se koriste krila i noge. Glasanjem dozivaju ženke na svoj teritorij. Mužjaci su poligamni i pare se sa svim ženkama koje dospiju na njihovo područje.

Gnijezde se u pravilu na tlu. Samo neke vrste grade pravo gnijezdo, dok većina polaže jaja na golu zemlju. Vrste koje grade gnijezdo, čine to od trave i zemlje i kružnog je oblika. Jaja se uvijek polažu u zaštiti grmlja ili žbuna trave, tako da nisu vidljiva iz daljine.

Jaja su vrlo privlačnih boja, a ljuska ima porculanski sjaj. Pojavljuju se gotovo sve boje: siva, plava, tirkizna, purpurna, ljubičasta, zelena, smeđa i žuta. Obično su jednobojna, samo su jaja troprste tinamuovke (Tinamotis) sitno pjegava. Nije objašnjena korist tako izraženih boja, čak suprotno,čini se da tako upadljiva jaja prije privlače grabežljivce. U periodu dok ptica leži na jajima, ona gube sjaj i neposredno prije valjenja ptića postaju značajno manje sjajna.

Nakon polaganja jaja, ženka napušta teritorij mužjaka i traži drugog za parenje. Kako sve ženke legu jaja u isto gnijezdo, na kraju u jednom gnijezdu može biti i do 16 jaja. Vrijeme ležanja na jajima je relativno kratko, između 16 i 20 dana. Na jajima leži samo mužjak, i za to vrijeme se malo ili nikako glasa. Kad mora napustiti gnijezdo da potraži hranu, jaja pokriva lišćem. Dok leži na jajima, potpuno je nepokretan, i ne miče se čak ni kada ga potencijalni grabežljivac dodirne. U drugim slučajevima se pretvara da je ranjen kako bi odmamio grabežljivca od gnijezda.

Kod valjenja mladunci su pokriveni svijetlim paperjem s tamnim pjegama. Već nakon par sati mogu samostalno hodati i tražiti hranu. U prvim sedmicama hrane se pretežno insektima. Otac često pomaže mladuncima tako što uzme insekta u kljun i položi ga pred njih. Mladi punu veličinu dosižu već u roku od 20 dana. Prepeličasta tinamuovka (Nothura) dosiže spolnu zrelost već nakon 57 dana, no to je skoro samo teoretski, jer se gotovo nikad ne pare prije starosti od godinu dana.

Neke vrste mogu počiniti štetu jer ulaze u njive i tamo se hrane. Kako, međutim, tu jedu i štetne insekte, omjer štete i koristi nije nikada pouzdano utvrđen.

Na temelju morfoloških i molekularnogenetičkih analiza danas više nema sumnje da su tinamuovke i nojevke najbliži srodnici. Ranije ih se, zbog vanjske sličnosti s biserkama svrstavalo u kokoške. Danas je uobičajeno tinamuovke svrstavati u red Tinamiformes koji ima samo jednu porodicu, Tinamidae.

Međutim, postoji i tendencija tinamuovke u potpunosti uključiti u nojevke, odnosno, ptice trkačice. Neki stručnjaci smatraju da je s tinamuovkama pronađena sestrinska grupa s nanduima. Kad bi se slijedilo takvo razmišljanje, moralo bi ih se uvrstiti u "ptice trkačice", kako ne bi ostale parafiletički takson. Tako je Davis 2002. podijelio nojevke u dva podrazreda, Tinami i Struthioni. U podrazred Tinami je svrstao tinamuovke i nandue, a u Struthioni podrazred sve ostale nojevke.

Uobičajeno je tinamuovke svrstavati u dvije potporodice, šumske tinamuovke (Tinaminae) i stepske tinamuovke (Rhynchotinae, a ponekad i Nothurinae). Šumske tinamuovke žive uglavnom na tlu tropske kišne šume, dok stepske nastanjuju otvorene prostore. Najvažnija osobina koja ih razlikuje je mjesto gdje im se nalaze nosnice. Kod Rhynchotinae se nalaze na korijenu kljuna, a kod Tinaminae su oko njegove sredine. Ova podjela je već vrlo stara, ali se uvijek nanovo pokazivala tačnom, zadnji put 2004. od strane Bertellia i Porzecanskog. Suprotno tome, pojmovi Tinamus i Taos se ne koriste u sistematici. "Tinamus" se najčešće koristi kao sinonim za tinamuovke, dok se pod "Taos svrstavaju uglavnom samo njihove velike vrste.

Danas se u 9 porodica svrstava 47 vrsta tinamuovki. Pri tome najveći problemi su s porodicom Crypzurellus i njenih 21 opisanih vrsta. Mnoge se međusobno jedva razlikuju, dok druge imaju niz varijacija. Tačnije proučavanje međusobnih razlika između pojedinih vrsta može dovesti do smanjivanja broja vrsta, ali isto tako je moguće, da se njihov broj i poveća. (Wikipedia, Ptice.info)
 
Pronađi:
Vrh