Papigašice

Lorena

Administrator
Poruke
318
Reakcije
202
Lokacija
Spol
Papigašice (Psittaciformes) su red u razredu ptica. Naziv Psittaciformes je izveden iz antičkog Psittacus/Sittacus, koji potiče od Staroindijskog zbirnog naziva, i stigao je zajedno s prvim uvozom papiga u Evropu.

Drugi nazivi, kao što su kakadu i ara, isto tako zbirni su nazivi i potiču ili iz jezika zemlje porijekla životinje ili su u geografskom odnosu s porijeklom (Amazonska papiga). Međutim, porijeklo imena papiga nije jasno.

Kako rasporediti papige unutar reda je jednako sporno kao i kod velikog broja dugih grupa ptica, odnosno postoji veliki broj jednakovrijednih prijedloga. U redu postoji tačno 350 vrsta s oko 850 podvrsta. Pretežno žive u tropskim i subtropskim područjima gdje, ako je to na južnoj Zemljinoj polutci, nastanjuju kopno do krajnjih južnih područja. Papige koje žive u tim područjima, naročito u Australiji i Južnoj Americi, na odgovarajući način su prilagođene hladnoći.

Papige se hrane pretežno biljnom hranom kao što su voće, sjemenke, cvijeće, lišće, kora i korjenje uz dodatak količine hrane životinjskog porijekla, prije svega insekata i njihovih larvi, a koliki je taj udio ovisi o vrsti papiga. Čini se, da bez problema podnose određenu količinu biljnih otrova koji su sadržani u hrani.

Gotovo sve vrste papiga se gnijezde u dupljama, prije svega u stablima, ali i u zemlji i termitnjacima. Jedna vrsta njeguje zajedničko gniježđenje.

Osobine zajedničke svim papigama su stopalo prilagođeno penjanju, dva prsta su okrenuta prema naprijed a dva prema natrag, te papagajski kljun. Dva kraća prsta, I i II su orijentirani prema sredini tijela ptice, a oba duža prsta, III i IV, prema van.

Veliki broj vrsta papiga prinosi hranu stopalom do kljuna, što je kod drugih vrsta ptica rijedak izuzetak. Drugo vrlo važno obilježje papiga je njihov kljun. Prilagođen je velikom broju raznih aktivnosti. One mogu svojim kljunom grickati, slamati ljuske, držati, rasjeći, piti nektar....

Papige koje se hrane nektarom, kao lori, imaju jezik oblikovan poput kista koji dobro služi uzimanju tekućine.

Još od vremena antike je poznato da su neke vrste papiga, kao sive papige, u Evropi držane u zatočeništvu. U srednjem vijeku su držane na dvorovima kao luksuzne životinje, a s razdobljem velikih otkrića sve više životinja stiže u Evropu kao domaće životinje gdje držanje papiga postaje statusni simbol i razvija se u hobi. Profesionalni uzgoj papiga u zatočeništvu počinje se razvijati od kraja 19. stoljeća a širi se i kao hobi u širim slojevima stanovništva. To je dovelo do komercijalnog masovnog uzgoja papiga kao i ponude raznih potrepština, kao što su hrana, gajbice, knjige, časopisi ali i specijalna veterinarska ponuda. Danas oko 50 miliona papiga živi u zatočeništvu, dijelom i, na žalost, u uvjetima koji nisu primjereni. Broj papiga svih vrsta zajedno koje žive slobodno, procjenjuje se isto tako na oko 50 miliona jedinki.

Neke vrste papiga su uništenjem njihovih staništa i izlovom za prodaju već istrijebljene, a druge su kratko pred tim. Zato držanje i trgovina papigama podliježe propisima o zaštiti vrsta.

No, postoji i suprotni trend, širenje papiga koje su pobjegle ili su namjerno puštene iz zatočeništva. Neke vrste su uspjele izgraditi stabilne populacije u njima potpuno stranom okolišu, najčešće u gradovima. Najbolje su to uspjele male aleksandre (Psittacula krameri) i opatice (Myiopsitta monachus).

Uz gavrane i žune, papige su ptice s najvećom inteligencijom. U Evropi su poznate prije svega kao životinje koje je moguće naučiti govoriti. Međutim, mnogi stručnjaci za papige smatraju da je kod papiga "govor" jedan oblik poremećaja u ponašanju. (Wikipedia, Ptice.info)
 
Pronađi:
Vrh