Zašto su ptice čudo prirode

Čovjek je oduvijek želio letjeti i godinama je mnoštvo ljudi tragalo za načinom da to učine. To nije bilo moguće sve do 20. vijeka. Onda su se, nakon dugotrajnih istraživanja i eksperimentisanja pojavili leteći strojevi s naprednom tehnologijom.

Međutim, tehnike koje primjenjuje čovjek vrlo su primitivne u usporedbi s letećim "strojevima" u prirodi.

Ti leteći strojevi u prirodi su ptice - dragulji neba. One mogu letjeti na velikim visinama ili blizu Zemljine površine, vrlo brzo ili vrlo sporo, ali tehnike koje primjenjuju uvijek su očaravajuće.

U prilagođenom transkriptu DVD izdanja Čudo ptica (MenoraMedia), saznajte kako ptice polijeću, upoznajte njihove sisteme navođenja, različite tehnike letenja, aerodinamičnu strukturu njihovog tijela, osobine njihovih kostiju, kompleksnost i ljepotu njihovog perja, te zbog čega su sve pravo čudo prirode. (Ptice.info)

Za direktan odlazak na pojedina poglavlja koristite sljedeće linkove:

• Čudo letenja
• Besprijekoran dizajn
• Kolibriji
• Čudo selidbe
• Ptice prvaci
• Savršena ljepota
• Greške evolucionista

Golubovi su ptice s kojima se najčešće susrećemo. Ta mala stvorenja ne zaokupljaju veliku pažnju ljudi, ali kada ih proučimo izbliza, uočićemo da su golubovi čudo stvaranja. Da bismo uvidjeli tu istinu, razmotrimo kako golub polijeće i kako predočava čudo inženjerskog dizajna.

Golub najprije skače sa zemlje. Podiže krila u trenutku kada mu se noge odvajaju od zemlje i potiskuje zrak iza sebe svom svojom snagom. Zatim se malo naginje naprijed. Sada je dovoljno izdignut od zemlje da se može kretati naprijed. Ptice koje su veće od goluba ne mogu izvesti taj teški pokret više od dva puta. Mnogo veće ptice, albatros primjerice, to uopšte ne može učiniti, iako ima druge tehnike koje mu omogućuju da poleti. Jedna je trčanje sa stalnim povećavanjem brzine. Ta tehnika se primjenjuje i kod aviona.
Najnaporniji dio leta kod većine ptica je trenutak polijetanja. Kada se on postigne, ptica lako može lebdjeti u zraku. Ali šta omogućuje ptici da ostane u zraku nakon polijetanja? Odgovor leži u besprijekornom inženjerskom dizajnu krila.

Stražnji dio krila neznatno je savijen prema nazad. Zrak koji prolazi ispod krila udara u taj dio i pritišće ga. To podiže pticu prema gore. Zrak, s druge strane, skreće prema gore od strane prednjeg dijela krila, a pritisak na vrhu krila se smanjuje. To takođe podiže pticu prema gore. Ako postoji dovoljno strujanja, privlačna sila s gornje strane krila i uzdižuća sila odozdo biće dovoljne da održavaju pticu u zraku. To je razlog zbog kojeg albatros ostaje satima visoko u zraku nijednom ne zamahnuvši krilima, nego samo upotrebljujući uzdižuće strujanje zraka.

Druge ptice same stvaraju potrebno strujanje mašući krilima. Ptica doslovno vesla u zraku. Polovinu krila povlači u smjeru tijela kada ga podiže i tako smanjuje trenje. Onda potpuno otvara krila kada ih ponovo spušta. Položaj perja ostaje čitavo vrijeme nepromijenjen pa donji dio krila, iako im se oblik neprestano mijenja, ostaje potpuno gladak. Perje ptica i oblik krila aerodinamički su potpuno savršeni. Iako leti brzinom od oko 70 kilometara na sat, divlja patka izgleda kao da samo lagano lebdi zrakom zahvaljujući svojoj savršenoj aerodinamičnoj strukturi.

Različita krila ptica uvijek su uzimana kao inspiracija u dizajniranju aviona. Neka krila su kratka i snažna, za čvrsto manevrisanje. Druga su duga i široka da bi omogućila letenje na većim visinama. Neka su duga i uska za lebdenje zrakom. Bog je stvorio savršeni sistem letenja u tijelu svake ptice u skladu s njenim zahtjevima. Neke ptice ostaju u zraku tokom više mjeseci i tu jedu, piju i spavaju. Jastrebovi se obrušavaju na svoju žrtvu brzinama većim od 300 kilometara na sat. Orlovi lete da bi pokazali svoju snagu, a ne samo da bi našli hranu. Borba između dvaju orlova nije prava borba, već testiranje hrabrosti. Orao koji prvi otpusti kandže prije pada na zemlju, izgubio je. Tako nastaje nevjerovatni spektakl leta.

Svi letovi završavaju slijetanjem na zemlju. Sigurno spuštanje je jednako važno kao i polijetanje. Ptice su stručnjaci u tome, a svoja krila upotrebljavaju kao kočnice. Puffin se može zadržavati u zraku zahvaljujući zračnim strujama koje stvara oko sebe, a istu sposobnost primjenjuje i pri slijetanju. Trenutačni nedostatak fokusiranosti može proizvesti neželjene posljedice. Labud, jedna od najvećih ptica na Zemlji, slijeće baš kao i hidroavion, koristeći se svojim stopalima kao kočnicama. Da bi sigurno sletio na greben litice, lešinar upotrebljava najprecizniju kontrolu leta i geometrijsko proračunavanje. Najprije nacilja tačku ispod gnijezda i kreće s brzim slijetanjem. Zatim se naglo podiže koristeći se zrakom pri usporavanju. U trenutku kada dođe do gnijezda, njegova brzina se spušta na nulu.

Kada je riječ o proizvodnji aviona, čovjek je oduvijek težio najboljim rezultatima. Pritom je najvažnije svesti otpor zraka na minimum i tako omogućiti da avion bez poteškoća ostane u zraku. Tehnologija koja se primjenjuje kod gradnje današnjih aviona rezultat je stoljetnog iskustva, eksperimentisanja i istraživanja. Avioni i oblik njihovih krila dizajnirani su uz pomoć kompjutera i mnogobrojnih faktora. Uprkos tome, nijedna kontrola leta i primijenjena tehnologija kod aviona ne može se usporediti s onom kod ptica.

Nijedan ljudski urađen avion ne može izvesti tako savršenu vrstu leta kao što to mogu ptice. Ptice imaju tjelesnu strukturu i sposobnosti koje su mnogo savršenije od onih kod aviona koje su projektirali naučnici i inženjeri. Potpuno je nelogično misliti da je takav dizajn mogao nastati kao rezultat slučajnosti. Nema sumnje da je cjelokupni dizajn u tijelima ptica superiorno djelo njihovog Stvoritelja.

Kada se pažljivije istraže tjelesne strukture ptica i njihova krila, još su uočljiviji dokazi u prilog stvaranju. Razlog tome je što su nevjerovatna čuda skrivena u sitnim detaljima.

Tijelo ptica je dizajnirano da bude što je moguće lakše. Ono sadrži manje kostiju nego kopnene životinje. Njihove kosti nisu teške ni guste. Kosti ptica su šuplje. Mali potpornji, poprečno postavljeni unutar kostiju, čine kostur posebno snažnim. Najnevjerovatnija osobina skrivena je u perju. Kada se posmatra izdaleka, ono možda izgleda jednostavno, a zapravo je čudo dizajna. Svako pero sadrži hiljade malih mikropera koja su poprečno raspoređena. Ta mikropera, međusobno spojena pomoću mikroskopskih sitnih kukica, oblikuju tako glatku površinu. Takav savršeni dizajn u samo jednom peru, s hiljadama detalja koji se ne mogu vidjeti golim okom, nije mogao nastati ni od same ptice, niti pukim slučajem.

Kada lete, ptice ponekad lebde zahvaljujući zračnim strujama. Postoji zanimljiva vrsta ptice koja se ne oslanja na takvu vrstu leta, a to su kolibriji.

Krila tih ptica još su jedno čudo stvaranja. Njihov sistem letenja potpuno je drukčiji od sistema letenja kod drugih ptica. Kolibriji mahnu krilima 25 puta u sekundi. Ljudsko oko ne može pratiti te pokrete, osim uz pomoć usporenog snimka.

Kolibrijeva krila, koja su oštra i tanka kao oštrica noža, stvaraju pri letu okomita strujanja. Čovjek čini nešto slično u slučaju helikoptera, čije se lopatice propelera okreću oko fiksirane ose i također stvaraju okomite zračne struje. Sistem letenja kolibrija vrlo je sličan ovome, iako je znatno napredniji, ima mnogo veću kontrolu i omogućuje bilo koji pokret u zraku. Promjenom ugla svojih krila kolibri može letjeti gore i dolje ili naprijed i nazad.

Nevjerovatan je i način kako ta ptica može zamahnuti 25 puta u sekundi bez ozlijeđivanja. Mi možemo podignuti i spustiti ruke ne više od jedanput u sekundi. Kada bismo to učinili 25 puta u sekundi uz pomoć mašine, rameni mišići čovjeka dobili bi tešku upalu, a on bi postao invalid, ili bi sasvim izgubio ruke. Međutim, kolibriji imaju takav savršen dizajn da njihovi mišići ne trpe nikakva oštećenja, iako mogu zamahnuti milionima puta.

Ova mala stvorenja su jedan od najsloženijih i najsuperiornijih letećih strojeva na svijetu.

Eskadrila aviona leti u formaciji u obliku slova "V". Postoji važan razlog zašto to čine. Svaki avion u nizu stvara poprečne zračne tokove. To znači da avion koji leti iza drugog aviona nailazi na manje zračnog otpora i tako troši manje energije. U tom slučaju uštedi se oko 20% energije. Iznenađujuće je možda da ovo nije smislio čovjek. Ptice selice poznaju odavno tu prednost. One u grupama oduvijek lete u formaciji oblika slova "V", baš kao i današnji avioni. Svaka se ptica koristi prednošću tih povoljnih zračnih strujanja što ga stvara ptica ispred nje. Najzamornije je biti prva ptica u nizu ove formacije pa se ptice mijenjaju na tom položaju. Ovdje postoji velika tajna: činjenica da letenje u formaciji oblika slova "V" zahtjeva manju potrošnju energije, otkrivena je tek istraživanjem inženjera aerodinamike. Kako onda ptice selice znaju za to? Kako su se one organizovale tako svrhovito? Kako svaka ptica u jatu zna svoje mjesto? Ta pitanja nas još jednom vraćaju na istinu o stvaranju.

Ptice selice imaju i drugi način uštede energije. Mahanje krilima stvara još jedan strujni tok iza ptice. To je razlog zašto ptice u jatu istodobno mašu krilima. Svaka ptica maše krilima istodobno kada i ona ispred nje. To dovodi do potpuno usklađenog i planiranog leta.

Kako ptice selice uspijevaju pronaći pravi put na svojim putovanjima dugim više hilja kilometara? Proučavajući to pitanje, naučnici su otkrili još jednu nevjerovatnu stvar. Roda predvodi popis navigacijskih stručnjaka.

Svake godine rode prevaljuju hiljade kilometara. Kreću s obala Afrike, prelaze preko Sredozemlja i dolaze u Evropu. Čim prođe jedno godišnje doba i biljke ponovo ozelene, Evropa će izgledati potpuno drugačije. Kako onda rode uspijevaju naći pravi put na svom dugom putovanju? Istraživanje je pokazalo da rode imaju u svojim tijelima poseban sistem koji opaža Zemljino magnetno polje. One se koriste tim prirodnim kompasom da bi pratile ovo polje i tako pronalaze mjesto gdje su imale gnijezdo prošle godine.

Da bi odredili smjer i koordinate leta, borbeni avioni upotrebljavaju nekoliko različitih elektronskih uređaja. Divlje guske prevaljuju mnogo veće udaljenosti i znaju smjer kojim trebaju da lete čak i kada su okružene oblacima, a ne koriste se nikakvom opremom. Na visinama od nekoliko hiljada metara u atmosferi je malo kisika. To je razlog zašto se pilot koristi maskom za kisik. Ali divljim guskama nešto takvo nije potrebno jer im poseban dizajn pluća i krvnih stanica omogućuje da dišu čak i na takvim visinama. Osim toga, njihova tijela su stvorena tako da ih štite na niskim temperaturama koje dostižu i 55 stepeni ispod nule. Dizajn i tehnologija njihovih tijela tako su savršeni da bi pilot borbenog aviona sve dao da ih ima.

Polarne guske prelaze udaljenosti od više hiljada kilometara, od područja blizu Sjevernog pola do Meksičkog zaljeva. Baš kao rode, i one imaju čudesni magnetni sistem upravljanja koji im omogućuje da se u određivanju putanje svoga leta koriste Zemljinim magnetnim poljem. One se nikada ne izgube na svojim dugim putovanjima. Nema sumnje da tako osjetljiv sistem nije mogao biti rezultat slučajnosti.

Najzanimljivija je osobina ptica selica nakon zalaska sunca. Kada lete noću, smjer leta određuju uz pomoć zvijezda. To je zaista fascinantno, jer na nebu postoje milioni zvijezda i očigledno ih nije lako primijeniti u određivanju smjera kretanja. Poznato je da su ljudi u prošlosti primjenjivali tu metodu. Do izuma kompasa mornari su određivali smjer kretanja brodova na proračunavanju položaja i ugla zvijezda. Čovjek još uvijek upotrebljava karte s položajem zvijezda, a uz to posjeduje razum i svijest. Ptice nemaju takve karte sa zvijezdama, niti su poučene o njihovom položaju i rasporedu, a ipak nevjerovatno tačno znaju položaj zvijezda i određivanje smjera kretanja pomoću njih. Zato mogu letjeti u mraku a da se ne izgube na svomu putu.

Istraživanja pokazuju da i tek izlegla ptičica poznaje položaj zvijezda.

Neke vrste u ptičijem svijetu imaju i druge posebne sposobnosti osim letenja. Noj i još neke ptice mogu trčati brže nego olimpijski prvak u atletici. Ako bi se pokušao utrkivati s nojem na 100 metara, čovjek ne bi imao nikakve mogućnosti da pobijedi.

Olimpijski prvak može trčati brzinom od 39 kilometara na sat, a noj brzinom većom od 60 kilometara na sat. Svaki korak njegovih dugih nogu dugačak je oko 3 metra. Noj je jedan od najbržih trkača na svijetu.

I pingvini su vrsta ptica, iako se svojim kratkim nogama koriste za kretanje u vodi, a ne u zraku. Ako bi se organizovalo takmičenje u plivanju između njih i ljudi, opet bismo mi izgubili, jer pingvini mogu plivati trostruko brže nego olimpijski pobjednik u plivanju.

Pritom troše mnogo manje energije jer su njihova tijela dizajnirana za nešto takvo. Kreću se kroz vodu kao trkaći čamci. Pingvini pripadaju grupi najbržih plivača među kopnenim organizmima.

Kao što su uistinu nevjerovatne tehnike letenja, krila i druge osobine, tako su i ukrasne osobine tijela ptica vrlo ugodne za posmatranje.

Svojim upadljivim bojama i šarama perja mužjaci ptica privlače ženke.

Šare su im prava umjetnička djela, a nijedno nije moglo nastati slučajno. Da bi nastali ovakvi oblici šara, svako pero mora imati vlastitu boju i uzorak. Tako nastaje taj predivni dizajn.

U stanicama ovih stvorenja postoji jedna posebna koja je programirana za formiranje tih uzoraka. Boja svakog pera, mjesto gdje će se boja početi mijenjati i nijansa boje koja će biti upotrijebljena, pojedinačno su zapisani u genima. Potpuno je nemoguće da je to nastalo slučajno.

Nikakav slučajan proces nikada ne bi mogao naslikati predivni dizajn paunovog perja. I to je bio glavni razlog zašto je Charles Darwin, utemeljitelj teorije evolucije, koji je tragao za nastankom organizama u terminima slučajnosti, uvijek bio šokiran paunovim perjem.

U jednom od pisama kojeg je od Darvina dobio njegov prijatelj Asa Gray stoji priznanje: "Pogled na perje paunovog repa čini me bolesnim!".

Charles Darwin, utemeljitelj teorije evolucije, koji je tragao za nastankom organizama u terminima slučajnosti, uvijek bio šokiran paunovim perjem. U jednom od pisama kojeg je od Darvina dobio njegov prijatelj Asa Gray stoji priznanje: "Pogled na perje paunovog repa čini me bolesnim!".

Ptice, koje su činile Darvina bolesnim, i dalje su dvojba za njegovu teoriju koja tvrdi da su sva bića na Zemlji evoluirala jedna od drugih kao rezultat serije slučajnih događaja. Ne postoji naučni dokaz koji bi potkrijepio tu tvrdnju, a njeno objašnjenje o nastanku ptica oslanja se samo na imaginarne pretpostavke. Evolucionisti vjeruju da su ptice preci gmazova, ali ne mogu objasniti kakva se preobrazba mogla dogoditi između tih dviju potpuno različitih grupa organizama.

Tijelo gmazova prekriveno je čvrstim krljuštima. Znamo da tijelo ptica čine vrlo složene strukture i da ono nema nikakve sličnosti s krljuštima gmazova. Nemoguće je postojanje nekakvih "prijelaznih oblika" između krljušti i perja. I zaista, nikada nešto takvo nije pronađeno niti kod živih organizama niti kod fosila.

Važna razlika između ptica i gmazova je njihov dišni sistem. Kao i naša, pluća gmazova uzimaju zrak, a zatim ga izbacuju kroz isti kanal. Ipak, kod ptica se zrak kreće samo jednosmjerno. To je moguće zahvaljujući fascinatnom sistemu. Prednji i stražnji dio pluća kod ptica sadrži prazne zračne vrećice koje su s plućima spojene malim vrećicama. Kada ptica udiše, zrak ispunjava i pluća i zračne vrećice iza njih. Zrak koji se već nalazi u plućima istodobno se potiskuje u zračne vrećice s prednje strane pluća. Kada ptica udiše, prednje vrećice, ispunjene zrakom, otpuštaju ga. Vrećice sa stražnje strane, ispunjene novim svježim zrakom, također otpuštaju zrak i on ulazi u pluća. To znači da su pluća uvijek ispunjena svježim zrakom, bez obzira na to udiše li ptica zrak ili ga izdiše.

Mnoštvo je detalja koji omogućuju da taj sistem funkcioniše tako savršeno. Postoje, primjerice, mali zalisci između vrećica i pluća, koji osiguravaju da zrak uvijek prolazi u pravom smjeru. Taj savršeni sistem je stvoren da bi zadovoljio stalnu potrebu ptice za kisikom. I samo taj dizajn je dovoljan da pobije teoriju evolucije. Nemoguće je da pluća ptica nastanu postupno, kako tvrdi ta teorija. Ova životinja ne bi mogla disati da zračne vrećice, spojni kanali i zalisci nisu potpuno formirani. To upravo dokazuje da je dišni sistem, posebno kod ptica, morao nastati odjednom, sa svim prisutnim sastavnicama. Drugim riječima, taj dišni sistem je stvoren kao takav.

Evolucionisti nikako ne mogu objasniti nastanak tako složenih sistema kao što je perje ptica, krila ili pluća. Umjesto toga nude imaginarne priče zasnovane na samo nekoliko fosila.

Fosil na koji se najčešće oslanjaju je arheopteriks, izumrla ptica za koju oni smatraju da je živjela prije otprilike 150 miliona godina. Arheopteriks je otkriven ubrzo nakon objavljivanja Darvinove knjige i otada se neprestano spominje. Paleontolozi evolucionisti tvrde da je taj organizam imao osobine i gmazova i ptica, ali mnogobrojna naučna otkrića pobijaju takve tvrdnje. Potvrđeno je da se arheopteriksovo perje i struktura njegovog kostura uopšte ne razlikuju od perja i kostura današnjih ptica.

Otkriće drugog fosila, zvanog protoavis, za kojeg evolucionisti smatraju da je stariji od arheopteriksa, dodatni je dokaz protiv tvrdnje da je arheopteriks bio primitivni predak ptica. Uprkos svim naučnim činjenicama, ideja da su se gmazovi pretvorili u ptice još uvijek se uzima kao jedna od osnovnih teza u promociji teorije evolucije.

Sljedeći primjer u nizu sličnih pogrešaka bio je fosil arheoraptor, koji je 1999. godine u časopisu National Geographic prikazan svijetu kao "poluptica - poludinosaur". Magazin je čak objavio sliku zamišljene "dinoptice" i prikazao je kao "jasan dokaz o istinitosti teorije evolucije".

Ista slika bila je objavljena u mnogim časopisima širom svijeta kao dokaz o evoluciji. Međutim, dvije godine poslije dolazi do šokantnog otkrića: taj fosil je bio krivotvorina naučnika, a bio je sastavljen od dijelova kostura pet potpuno različitih životinja. Svi časopisi, koji su dvije godine prije toga opisali tog fosila kao dokaz o evoluciji, sada su priznali da je "dinoptica" bila prevara.

Važno je zapaziti da je to samo jedna od mnoštva grešaka koje se iznose kao dokazi u prilog teoriji evolucije. Razlog zašto se u prilog toj teoriji upotrebljavaju ovakve pogrešne činjenice leži u tome što ne postoje naučni dokazi koji bi je potkrijepili. Kada pogledamo organizme na Zemlji, ili fosilni zapis, uočavamo da je teorija evolucije samo dogma, a sve ono što vidimo jasan je dokaz u prilog stvaranju. Ptice otkrivaju istu stvar. Organizmi nisu posljedica slučajnosti, kako tvrdi teorija evolucije, već proizvod savršenog stvaranja.

Analizirajući kako ptice polijeću, aerodinamičnu strukturu njihovog tijela, osobine njihovih kostiju, sićušne kukice na njihovom perju, čudesna krila kolibrija, kako ptice selice lete u formaciji slova "V", njihove sisteme navođenja, različite tehnike letenja, ptice koje mogu trčati ili plivati brže od bilo kojeg svjetskog prvaka, te predivan uzorak perja ptica, može se uočiti jasna istina da je božije stvaranje zaista savršeno. Njegova umjetnost i moć prisutna je svuda oko nas.

• Ptice i ornitologija
• Kako naučiti lakše prepoznavati ptice
• Kako prepoznati ptice u našim parkovima
• Posmatranje ptica
• Ptice ne samo da su lijepe, one su i korisne
• Ptice i insekti u našim vrtovima i voćnjacima? Da, molim!
• Korist ptica na njivama, u vrtovima i voćnjacima
• Značaj ptica za poljoprivredu i šumarstvo
• Letom u V formaciji ptice štede energiju
• Kako ptice mogu predosjetiti oluju
• Ptice i šišmiši štite od komaraca

Pročitao s uživanjem od početka do kraja.

Korisno i jako lijepo sastavljeno.

@zorion opet vrijedan.

Divno za čitanje.